|
Ne možete je ne voljeti |
| Živjela jednom žena kojom je vladala čarolija literature. Možda će tako jednog dana započeti priča ne o profesorici Lauri Singer, nego o mojoj profesorici i prijateljici – s ponosom ističem i jedno i drugo! – Julijani Matanović. Ne znam jesam li zaslužila priču o ovoj divnoj ženi, ali par redaka sigurno jesam. |
|
|
|
Skupo neko vrijeme |
| Ovih sam dana jako nasikiran. Djevojke kažu da se sikirancija najbolje ubija pisanjem zapisaka. Il su morebit kazale: dnevnika? Šta je da je, odlučio i ja da svoju sikiranciju prikažem na papir. Imam na to pravo. Mene je, sad ću vam odma rijet, prija njekolko godina jedan ženski književnik stavio u svoje djelo. Ne znam više kako joj je ime. Bit će da ima neke veze sa sutješkim krajem kad joj je naša sirotinja tolko zanimljiva. Nikad ne merem upamtit pisca. Lako je za priču, glavne likove i mjesto radnje, a kako se zvao i prezivo autor, tko će ga znat? |
|
|
|
Priča o najstarijem |
| Snijeg je te godine okopnio sredinom siječnja. Noću su naišli topli vjetrovi, a već u podne voda se počela slijevati s brda. Nakon dva dana nadcestar Fabijan natakao je gumene opanke i krenuo pješice obići puteve. Znao je da su snažne bujice ostavile ulegnuća i da će se po takvim cestama teško odlaziti do škole, na ispovijed fratru i po pomoć ljekaru. Sunčani dani koji su – neupamćeni do tada – zaredili iz dana u dan, nagovorili su ga da s nabavkom usitnjenoga kamena krene odmah. »Pričekaj Fabijane, snjegovi će, bolan, ponovno, miruj do početka aprila«, svjetovala ga je trudna žena Kata. »Ne prolaze kola po takvom putu«, odgovarao joj je mirno i kretao u obilazak. Po svome, kao i uvijek. |
|
|
|
Volimo te jer nas razumiješ! |
| Za Julijanu Matanović sam prvi put čula kad se njena knjiga Zašto sam vam lagala našla u sedmici tjedna (HRT nam ne kodira Pola ure kulture, tako da se bar na taj način informiramo o novim izdanjima u Zagrebu). Prošlo je nekoliko godina od tada i sjećam se njezine slike u Gloriji, snimljene pri izlasku iz rodilišta s tek rođenom Magdalenom. |
|
|
|
Petak trinaesti |
| Bile jednom dvije žene. Na prvi pogled dvije potpuno različite žene koje se nikada prije nisu srele. I bio jedan petak. I to ne bilo kakav petak, već petak trinaesti. Prva žena, lijepog imena Julijana, baš je toga dana doktorirala, a drugu, po imenu Slavica, upravo su u tim trenucima kolima hitne pomoći prevozili u bolnicu. Bio je to na prvi pogled za prvu dobar, a za drugu i više nego loš dan. |
|
|
|
|
